DRUŠTVO

Vreme broj 441, 19. jun 1999.

 

Bez dostojnog oproštaja

Odlazak znamenitih

U Londonu je 4. aprila umro Vane Ivanović. Anton Kolendić je umro 29. aprila na Siciliji u gradiću Marina di Raguza. Umro je i akademik Radomir Lukić

U ratnim prilikama smrt postaje svakodnevna stvar, bol za umrlima samo prividno kratko traje, da bi se žestoko vratio kao opomena kad ubijanje i razaranje stanu. Smrt izlazi iz okvira običajnih manira, ceremonijalnih sahrana, nekrologa, komemoracija, dostojanstva. Ratne žrtve se brzo i tiho sahranjuju obično u porodičnom krugu. Prebrojavanje dugo traje. Postradali su, osim za svoje porodice i prijatelje, anonimni i podvedeni pod grubu brojku kolateralne štete ili gubitka u ljudskoj sili.

Ljudi koji ne potpadaju pod pomenute zajedničke ratne i zvanične imenitelje smrti, bez obzira na zasluge ili ugled, u ovim ratnim danima odlaze sporadično registrovani u agencijskim vestima, prenesenim opet sporadično u ovdašnjim medijima. Njihova smrt se beleži u zavisnosti od simpatija, političke naklonosti ili subjektivne procene o njihovim zaslugama, životnom delu ili značaju za ovdašnje prostore. Uostalom, kao i u mirnodopsko vreme. Samo što smrt znamenitih ljudi u senci rata, i njihov odlazak bez dužne pažnje, preteći opominje na pomanjkanje gradjanskog reda, elementarnog vaspitanja i dužnog poštovanja prema umrlima.

U Londonu je 4. aprila umro Vane Ivanović. Posredstvom agencije Beta vest je do Beograda stigla 15. aprila. Vodeći britanski listovi, kako prenosi Beta, napisali su da je gospodin Ivanović bio vodeći jugoslovenski emigrant u Britaniji, neumorni borac za jedinstvo Jugoslavije koji je decenijama strahovao da bi razbijanje Jugoslavije bilo neminovno praćeno krvoprolićem. Umro je posle duge bolesti u 85. godini života, kremiran je 12. aprila u prisustvu najuže porodice. Njegovi prijatelji svedoče da mu je poslednja želja bila da se pepeo iz njegove urne prospe u more kraj Cavtata, u kome je jedno vreme živeo.

Bio je i odista čovek fascinantne biografije, izrazite fizičke privlačnosti i obrazovanja, aktivni svedok ovog veka.

Rodjen je u Osijeku (Hrvatska) 1913. godine u mešovitom braku (otac Hrvat, majka Srpkinja) u uglednoj familiji čiji su članovi, kako piše "Dejli Telegraf" a prenosi Beta učestvovali u stvaranju prve jugoslovenske države 1918. Kako je većina članova njegove porodice, sa srpske i hrvatske strane, učestvovala u stvaranju prve Jugoslavije, Ivanović je govorio (prema pisanju "Independenta") da je on živi dokaz da Jugoslavija nije veštačka tvorevina velikih sila, kako se to danas često pominje.

U Britaniju ga odvodi njegova majka Milica, inače sestra Dušana Popovića, vodećeg srpskog političara u novoformiranoj državi, posle udaje za jednog brodovlasnika iz Dalmacije.

U biografiji Vaneta Ivanovića piše da je kao poznati atletičar branio boje Jugoslavije na Olimpijadi u Berlinu 1936. Stigao je do polufinala u trci na 110 metara sa preponama. Zapisano je takodje da je u Berlinu uspeo da pridobije mnoge takmičare da mu se pridruže u odbijanju da pozdrave Hitlera. Jugoslovenski rekord na 400 metara držao je od 1935. do 1953. godine.

Bio je jedan od prvih ljudi u podvodnom ribolovu uz korišćenje maske sa gumenim okvirom i harpunom napravljenim od žica za kišobran. Prvu knjigu o podvodnom ribolovu izdao je 1951. godine, a četiri godine kasnije, pošto je obišao svet u potrazi za materijalom, objavio je knjigu "Moderni podvodni ribolov", koja se i danas smatra klasičnim radom u ovoj oblasti. Kada ga je prvi put sreo, Žak Kusto mu je stisnuo ruku i uzviknuo: "Najzad."

U odista impozantnoj životnoj storiji Vaneta Ivanovića ostaje zapisano da je po izbijanju Drugog svetskog rata njegova porodica bila prva koja je svoju flotu od 22 trgovačka broda stavila na raspolaganje saveznicima. Ivanović je organizovao i druge brodovlasnike iz Jugoslavije i neutralnih država da se priključe saveznicima. Britanski listovi takodje podsećaju da je tokom rata služio kao oficir britanske vojske u jugoslovenskoj sekciji Uprave za političko ratovanje. Nije otišao u okupiranu domovinu da se pridruži Titu ili Draži Mihajloviću: "Nisam imao nikakvu želju da zaboravim na neprijatelja i da se uključim u frakcionaški rat izmedju svojih zemljaka. Tim pre što se nisam u potpunosti slagao ni sa jednom stranom", navodi "Independent" iz Ivanovićeve knjige "Sećanja na Jugoslaviju" objavljene 1977. Rat je proveo izmedju Londona, Barija i Kaira. Demobilisan kao major, ostao je u Britaniji gde je obnovio svoje pomorske poslove. Bio je osnivač i prvi predsednik Udruženja slobodnih gradjana Jugoslavije, dobrotvorne organizacije koju je uglavnom sam finansirao a koja se bavila pomaganjem drugih jugoslovenskih emigranata. Princ Renije ga je postavio 1967. godine za generalnog konzula Monaka u Londonu.

Vane Ivanović je svoje zemljake pomagao do smrti stipendirajući izbegle iz poslednjih ratova na jugoslovenskim prostorima. Ipak, istoričari će zapamtiti Ivanovića, piše "Indipendent", pre svega zbog njegove uloge u zalaganju za demokratiju kao alternativu Titovoj Jugoslaviji. Ivanović je bio duhovni vodja "Demokratske alternative" osnovane 1963. godine, koja je okupljala demokratski nastrojene jugoslovenske emigrante. Njegova poslednja želja je bila da pokloni svoju ogromnu biblioteku i zbirku slika i skulptura bivšim Jugoslovenima. Medjutim, ni Zagreb ni Beograd nisu pokazali zanimanje za nešto što bi bilo spomenik Ivanovićevom idealu tolerantne i demokratske Jugoslavije.

U Beograd je po dobijanju pasoša ove zemlje dolazio relativno često za čoveka koji je živeo u inostranstvu. Obično je u tim prilikama odsedao u hotelu "Moskva". Gospodin sa cilindrom i štapom delovao je nestvarno u balkanskoj krčmi koju je do kraja života pomagao i voleo.

U senci bombi, rata i razaranja, saznalo se i za smrt Antona Kolendića - dugogodišnjeg diplomate bivše Jugoslavije, publiciste i istoričara - zahvaljujući saopštenju njegove porodice.

Anton Kolendić je umro 29. aprila, kako javlja Beta, na Siciliji u gradiću Marina di Raguza. Ovaj diplomata je najširoj javnosti poznat po atentatu koji su na njega, dok je službovao u Zapadnom Berlinu, 1969. godine izvršili pripadnici ustaške emigracije. Kolendić je tom prilikom teško ranjen, a posledice atentata osećao je do kraja života.

Rodjen je 1914. godine u Omišu. U njegovoj biografiji stoji da je Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ) pristupio kao gimnazijalac. Studije književnosti završio je na Beogradskom univerzitetu, gde je i doktorirao.

Kolendić je kao član KPJ robijao pet godina u Sremskoj Mitrovici, a potom je 1940. godine bio interniran u Bileću. Kao pripadnik narodnooslobodilačkog rata borio se u partizanskim odredima u Makedoniji i Bugarskoj. Po završetku rata bio je šef jugoslovenskih diplomatskih predstavništava u Sofiji, Beču, Gracu i Zapadnom Berlinu. Bavio se i publicistikom. Političkim komentarima obraćao se čitaocima listova sa prostora bivše Jugoslavije. Zahvaljujući njegovom istraživanju i priredjivanju za scenu ljubitelji pozorišta bili su u prilici da vide i dve dubrovačke renesansne komedije: "Buzdovan" i "Lukrecija - ili ti Ždero". Za rad na ovoj drugoj predstavi dobio je 1994. godine Sterijinu nagradu.

Nosilac je Patizanske spomenice 1941. godine i niza najviših odlikovanja u SFR Jugoslaviji.

Umro je i akademik Radomir Lukić. Ovaj profesor Pravnog fakulteta, teoretičar pravnih nauka, osnivač katedre za filozofiju i sociologiju prava, sahranjen je, kako piše "Politika", u svom rodnom selu Miloševac.

Rodjen je 1914. godine u skromnoj seljačkoj porodici. Diplomirao je na beogradskom Pravnom fakultetu 1937. Godine, na koji je, po sopstvenoj priči, zbog pomanjkanja para dolazio samo na ispite. Dve godine kasnije doktorirao je na pariskoj Sorboni odbranivši disertaciju "Obavezna snaga pravne norme - problem objektivnog prava".

Pred Drugi svetski rat, 1940. godine izborom u docentsko zvanje započinje univerzitetsku karijeru na Pravnom fakultetu Beogradskog univerziteta. Bio je predavač i u Grenoblu, Parizu, Nici, Varšavi, Moskvi i Kelnu. U SANU ulazi 1971. godine kao dopisni član.

"Politika" na vest o smrti akademika Lukića piše da "je njegovo naučno interesovanje posebno bilo usmereno na teoriju filozofije i prava, sociologiju i istoriju političkih i pravnih nauka. Akademik Lukić je napisao i naš prvi udžbenik sociologije."

Sabrana dela akademika Lukića objavljena 1995. godine obuhvataju 11 tomova ili 4.600 stranica. Medju studentima je slovio za strogog profesora koji su se više od petice bojali njegovih vrcavih dosetki. Retko se pojavljivao u javnosti. Oni koji su ga s proleća sretali u šetnji posvedočili su nam da je najčešće hodao sa cvetom perunike u ruci, cveta bez koga nije ni jedno seosko dvorište koje drži do sebe.

Branka Kaljević

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)